Terapija matičnim stanicama koristi se u određenim, pažljivo odabranim stanjima, najčešće kada je cilj zamijeniti oštećene stanice ili podržati obnovu tkiva. Postupak može uključivati uzimanje vlastitih ili donorskih stanica, njihovu obradu i primjenu pod stručnim nadzorom, uz detaljnu procjenu prije liječenja.
Terapija matičnim stanicama jedna je od najpoznatijih metoda regenerativne medicine, ali nije namijenjena svima niti za svaku bolest. Riječ je o području koje se brzo razvija, no važno je razlikovati medicinski prihvaćene postupke od eksperimentalnih ili nedovoljno provjerenih ponuda.
U praksi se terapija matičnim stanicama primjenjuje samo kada postoje jasne medicinske indikacije i kada tim stručnjaka procijeni da potencijalna korist nadmašuje rizike. Pacijentu je prije liječenja potrebno detaljno objasniti cilj terapije, očekivanja, moguće nuspojave i alternativne mogućnosti.
Matične stanice su posebne stanice koje se mogu dijeliti i pretvarati u različite vrste stanica. Zbog te osobine imaju važnu ulogu u razvoju, obnovi i popravljanju tkiva. U medicini se koriste kao izvor novih stanica ili kao potpora regenerativnim procesima u organizmu.
Postoje različite vrste matičnih stanica, a najčešće se u kliničkoj praksi spominju:

Terapija matičnim stanicama nije univerzalna metoda. Najčešće je namijenjena pacijentima s određenim bolestima krvotvornog i imunološkog sustava, a u nekim slučajevima i osobama s oštećenjima tkiva gdje postoje jasni klinički protokoli.
Najčešće se razmatra kod:
U nekim područjima medicine istražuju se i druge primjene, primjerice u ortopediji, neurologiji ili oftalmologiji. Međutim, za mnoge od tih indikacija terapija još nije standardna ili je dostupna samo u okviru kliničkih studija. Zato je važno provjeriti je li ponuda uistinu utemeljena na dokazima.
Terapija matičnim stanicama može biti neprikladna ako pacijent nema jasnu medicinsku indikaciju, ako postoji aktivna infekcija, ako opće stanje ne dopušta zahvat ili ako se očekuje nedovoljna korist u odnosu na rizik. Kod nekih osoba dodatni problem mogu biti bolesti srca, bubrega ili jetre, kao i određene infekcije ili druga stanja koja povećavaju rizik od komplikacija.
Važno je naglasiti da “matične stanice” nisu isto što i svaka injekcija, infuzija ili tretman koji se tako reklamira. Svaki ozbiljan postupak mora imati jasnu dijagnozu, plan liječenja i nadzor kvalificiranog medicinskog tima.
Točan postupak ovisi o vrsti matičnih stanica i cilju liječenja. Uobičajeno uključuje nekoliko koraka.
Prvi korak je detaljan pregled, laboratorijske pretrage i razgovor s liječnikom. Procjenjuje se dijagnoza, prethodno liječenje, trenutno stanje i moguće kontraindikacije. Pacijent dobiva objašnjenje što terapija može, a što ne može postići.
Ako se koriste vlastite stanice, one se najčešće prikupljaju iz krvi ili koštane srži. Ako se koriste donorske stanice, proces uključuje pronalazak odgovarajućeg darivatelja i dodatno testiranje kako bi se smanjio rizik nepodudarnosti i komplikacija.
Prikupljene stanice se obrađuju u kontroliranim uvjetima. Ovisno o protokolu, mogu se filtrirati, brojiti, zamrzavati ili pripremiti za kasniju primjenu. U ovoj fazi presudni su strogi laboratorijski standardi.
Matične stanice se najčešće daju infuzijom u venu, a u nekim slučajevima i drugim putem, ovisno o cilju terapije. Primjena se provodi u bolničkim ili specijaliziranim uvjetima uz nadzor zbog mogućih reakcija tijekom i nakon postupka.
Nakon terapije slijedi redovito praćenje laboratorijskih nalaza, općeg stanja i eventualnih nuspojava. U nekim slučajevima potrebno je više kontrola tijekom duljeg razdoblja, osobito ako je riječ o složenijem liječenju ili transplantaciji.
Potencijalna korist terapije matičnim stanicama ovisi o bolesti i indikaciji. U dobro odabranim slučajevima cilj može biti obnova stvaranja krvnih stanica, smanjenje simptoma bolesti ili poboljšanje funkcije određenog tkiva.
Istodobno, kao i svaki medicinski zahvat, terapija nosi rizike. Moguće su reakcije na primjenu, infekcije, krvarenje, nelagoda na mjestu uzimanja stanica, kao i ozbiljnije komplikacije, posebno kod složenijih postupaka. Kod alogenih transplantacija postoji i rizik imunoloških reakcija između darivateljskih i primateljskih stanica.
Zbog toga je važno da se terapija provodi u ustanovi koja ima iskustvo, odgovarajuću opremu i mogućnost hitnog zbrinjavanja komplikacija.

Prije odluke o liječenju korisno je postaviti nekoliko pitanja:
Odgovori na ta pitanja pomažu pacijentu da donese informiranu odluku i prepozna ozbiljnu medicinsku ponudu od marketinških obećanja.
Terapija matičnim stanicama može imati važno mjesto u modernoj medicini, ali samo za dobro definirane indikacije i uz stručni nadzor. Najbolji rezultati postižu se kada se terapija planira individualno, temeljem jasne dijagnoze, realnih očekivanja i pažljive procjene rizika.
Ako razmišljate o ovakvom liječenju, razgovarajte s liječnikom specijalistom i raspitajte se je li postupak klinički opravdan, siguran i proveden u skladu s medicinskim standardima.
Najčešće se koristi kod bolesti krvotvornog i imunološkog sustava te u nekim situacijama nakon kemoterapije ili zračenja. Druge primjene često su još u istraživanju.
Ne. Neke su standardni dio liječenja, dok su druge eksperimentalne ili dostupne samo u kliničkim studijama. Zato je važno provjeriti stručnu i regulatornu osnovu postupka.
Ovisno o indikaciji, mogu se dati infuzijom u venu ili drugim ciljanim putem. Točan način određuje liječnički tim prema vrsti stanica i bolesti.
Rizici ovise o postupku, ali mogu uključivati infekcije, krvarenje, reakcije na primjenu i druge komplikacije. Kod transplantacije postoji i rizik imunološke nepodudarnosti.
Pouzdana ustanova jasno objašnjava indikaciju, rizike, alternative i očekivanja, te provodi postupak pod stručnim nadzorom uz laboratorijsku i kliničku kontrolu.
Treatments are delivered at our JCI-accredited hospitals — Acıbadem International