Robotska kirurgija najčešće se koristi za zahvate u urologiji, ginekologiji, općoj i kolorektalnoj kirurgiji te kod nekih zahvata u torakalnoj kirurgiji. Metoda se bira prema vrsti bolesti, položaju i opsegu zahvata, prethodnim operacijama, općem zdravstvenom stanju i procjeni kirurškog tima.
Robotska kirurgija postala je važan dio suvremene minimalno invazivne kirurgije. Ona ne znači da robot operira samostalno, nego da kirurg upravlja preciznim instrumentima uz pomoć konzole i trodimenzionalnog prikaza operacijskog polja. Zbog toga se robotski pristup najčešće razmatra kada je potrebna velika preciznost, ograničen prostor za rad ili složeniji rekonstruktivni koraci.
Najčešći robotski zahvati ovise o specijalnosti, ali se u praksi najviše koriste u područjima gdje su fine disekcije, šivanje i rad u uskim anatomskim prostorima posebno važni.
Robotska kirurgija vrlo se često primjenjuje u urologiji. Najpoznatiji zahvat je radikalna prostatektomija, odnosno odstranjenje prostate zbog karcinoma. Robotski pristup može pomoći i pri djelomičnom ili potpunom uklanjanju bubrega, rekonstruktivnim zahvatima na mokraćnom sustavu te pojedinim operacijama nadbubrežne žlijezde.
U ginekologiji se robotski pristup koristi za liječenje nekih zloćudnih i benignih bolesti. Često se primjenjuje kod operacija maternice i jajnika, osobito kada je potreban precizan rad u zdjelici. Može biti koristan i kod endometrioze te kod nekih rekonstruktivnih zahvata.
Robotska kirurgija sve se češće koristi i u operacijama probavnog sustava. Najčešći zahvati uključuju operacije debelog crijeva i rektuma, osobito kada je potrebno precizno pristupiti zdjeličnim strukturama. U nekim centrima koristi se i kod operacija kile ili žučnjaka, ovisno o indikaciji i dostupnosti opreme.
U torakalnoj kirurgiji robotski pristup može biti koristan pri operacijama u prsnom košu, osobito kada su potrebni precizni pokreti oko osjetljivih struktura. To može uključivati neke zahvate na plućima, medijastinumu i timusu.
U pojedinim bolnicama robotska kirurgija koristi se i u drugim granama, primjerice u otorinolaringologiji ili općoj kirurgiji za specifične indicirane zahvate. Međutim, dostupnost i iskustvo tima snažno utječu na to hoće li robotski pristup biti ponuđen.

Odabir između robotske, klasične laparoskopske i otvorene kirurgije nije univerzalan. Odluka se temelji na medicinskim kriterijima, a ne samo na tehnologiji. Cilj je odabrati metodu koja je za određenog pacijenta najsigurnija i najprikladnija.
Prvo se procjenjuje dijagnoza. Neki se zahvati prirodno bolje izvode robotski zbog potrebe za preciznim šivanjem, finim odvajanjem tkiva ili radom u uskom prostoru. U drugim slučajevima klasična laparoskopska ili otvorena operacija može biti jednako prikladna ili bolja opcija.
Položaj tumora, veličina organa, prisutnost priraslica i anatomske varijacije mogu utjecati na izbor metode. Ako se očekuje tehnički zahtjevan zahvat u zdjelici, oko bubrega ili u dubokim dijelovima trbušne šupljine, robotski pristup može ponuditi veću preciznost.
Ranije operacije mogu ostaviti priraslice koje otežavaju minimalno invazivan pristup. U takvim slučajevima kirurg procjenjuje može li robotski ili laparoskopski pristup biti siguran, ili je otvorena operacija prikladnija.
Dob, srčano-plućno stanje, tjelesna građa, lijekovi za razrjeđivanje krvi i druge bolesti važni su pri planiranju zahvata. Robotska kirurgija ne znači automatski lakši zahvat za svakoga; i dalje je potrebna pažljiva procjena anesteziologa i kirurga.
Najbolji izbor često ovisi i o tome koliko je tim iskusan u određenoj tehnici. Robotska kirurgija zahtijeva uvježban tim, odgovarajuću opremu i jasan protokol. Ako je drugi pristup u nekom centru standardniji i sigurniji za određeni zahvat, on može biti bolji izbor.
Kirurg će razgovarati s pacijentom o cilju operacije, mogućem opsegu zahvata i očekivanom oporavku. Minimalno invazivni pristupi često nude manje reza i brži povratak svakodnevnim aktivnostima, ali konačna odluka uvijek mora biti individualna.
Robotska kirurgija može ponuditi poboljšanu vizualizaciju, veću preciznost i bolju pokretljivost instrumenata u odnosu na klasičnu laparoskopiju. To je osobito korisno kod složenih rekonstrukcija i operacija u uskim anatomskim prostorima.
Ipak, tehnologija ima ograničenja. Robotska kirurgija nije prikladna za svaki zahvat, ne zamjenjuje kirurško znanje i ne jamči bolji ishod u svakoj situaciji. Također, dio pacijenata ipak će trebati otvorenu operaciju zbog sigurnosti ili tehničkih razloga.

Prije operacije korisno je postaviti nekoliko pitanja kako biste bolje razumjeli zašto se predlaže određena metoda.
Robotska kirurgija najčešće se koristi u urologiji, ginekologiji, kolorektalnoj i torakalnoj kirurgiji te kod odabranih složenih zahvata. Metoda se bira individualno, prema vrsti bolesti, anatomiji, prethodnim operacijama, općem zdravstvenom stanju i iskustvu tima. Najvažnije je da odabrani pristup bude siguran, opravdan i usklađen s ciljevima liječenja.
Nije nužno bolja u svakom slučaju. Prednost ovisi o vrsti zahvata, anatomiji pacijenta i iskustvu kirurškog tima.
Ne. Robotskim instrumentima upravlja kirurg, dok robot omogućuje stabilne i precizne pokrete.
Najčešće u urologiji, ginekologiji, kolorektalnoj i torakalnoj kirurgiji, osobito kod složenijih zahvata u uskim anatomskim prostorima.
Može. Kirurg može prijeći na laparoskopsku ili otvorenu metodu ako to bude sigurnije tijekom zahvata.
Kandidat se određuje nakon pregleda, analize nalaza i razgovora s kirurgom i anesteziologom.
Treatments are delivered at our JCI-accredited hospitals — Acıbadem International